SUOČENJE S EGZISTENCIJOM🔗

> „Dok god su ti ruke otvorene možeš osjeti rijeku kako teče kroz njih. Kad je pokušaš zadržati, izgubiš je.“ > > -Paramahamsa

Jednoga dana, u dobi od oko dvanaest godina, Paramahamsa je sjedio na jednoj stijeni na brdu Arunachala i meditirao; u stvari, igrao se s tehnikom koju mu je dao Annamalai Swamigal- promatrati izvor odakle misli nadolaze.

Sjedeći tako, polako je počeo osjećati kako se rastače. Njegovim sopstvenim riječima, „Odjednom sam osjetio otvaranje u unutarnjem prostoru. Čak i sa zatvorenim očima mogao sam vidjeti svih 360 stupnjeva uokrug! Osjetio sam istu životnu moć ne samo unutar moje sopstvene kože, nego i u drugim stvarima. Osjetio sam da sam živ u kamenju, biljkama, cvijeću, u svim živim i neživim stvarima oko mene.

Paramahamsa meditira na Arunachali

To je bilo moje prvo duboko iskustvo, koje je otvorilo duboko suosjećanje i ljubav prema svemu. Kroz to iskustvo probudilo se veliko poštovanje prema životu. Prihvaćanje svakog bića kakvo jeste ušlo je u moje biće. Ovo iskustvo bilo je prvi uvid koji se u meni dogodio koji me je vodio prosvjetljenju. Samo s jednim takvim doživljajem shvatit će se da sav religijski, komunalni ili lingvistički fanatizam jednostavno iščezne iz sistema.“

Paramahamsino prvo duhovno iskustvo dogodilo se o zalasku sunca na Buddhin rođendan, dan punog mjeseca u mjesecu Vaikasi (svibanj-lipanj, prema tamilskom kalendaru).

Paramahamsa je običavao svakodnevno hodati oko brda Arunachale. Počeo bi vro rano izjutra, oko 4 sata, i hodao tri do četiri sata oko brda, inkantirajući pjesme u hodu. Bio je totalno u sadašnjosti, ni najmanje uznemiren mislima o tome što će se dogoditi slijedećeg trenutka poput bezazlenog djeteta koje se igra u majčinom krilu, oduševljenog ambijentom voljene Arunachale!

Jednog jutra krenuo je vrlo rano, uskoro nakon ponoći. U to vrijeme na stazi oko brda nije bilo ceste ni svjetla, samo gusta šuma, gotovo džungla cijelim putem. Dok je hodao, na jedom mjestu blizu potoka približilo mu se krdo hijena. Kako je hodao s poluzatvorenim očima, pjevajući devocionalne pjesme i potpuno uronjen u pjevanje, nije primijetio hijene dok im se nije sasvim približio. Kad je podigao glavu i spazio ih, životinje su mu već bile sasvim blizu.

Vrisnuo je iz dubine svoje hare, iz swadhishtana chakre ili točke energetskog centra slezine. To je bio krik čistog straha koji nije doživio nikad prije ni poslije toga. S tim krikom osjetio je potpunu predanost Arunachali i duboko povjerenje da će Arunachala preuzeti brigu o njemu.

Paramahamsa je otkrio da je s tim primalnim krikom njegovo tijelo iznenada postalo mnogo lakše; počeo je hodati, gotovo lebdjeti, kao da su se frekvence njegova bića povisile.

(Terapija Primalnim Krikom je suvremeni psihološki tretman gdje klijenti vrište iz dubine svoje hare da u katarzi oslobode strah i ostale negativne emocije.)